Australska zvijezda zagrebačkog baleta

 

Snježnobijele puti i crvenom kosom kao divnim kontrapunktom, prvakinja baleta HNK-a u Zagrebu upravo zrači zavodljivošću i šarmom. Australka, odnedavno udana za Hrvata, istinski uživa u svakoj svojoj izvedbi

Natalia Kosovac jednostavno osvaja svojom pojavom. Snježnobijele puti i crvenom kosom kao divnim kontrapunktom, upravo zrači zavodljivošću i šarmom. Prvakinja baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu svoje uloge izvodi sa savršenom preciznošću, a opet, s druge strane, na sceni djeluje tako prirodno i lagano. U podrumskom kafiću zagrebačkog HNK-a pokušali smo otkriti tu neku tajnu kojom je osvojila srca publike… Ako ste u proteklih nekoliko sezona gledali neku baletnu predstavu u središnjem nacionalnom kazalištu, niste mogli ne primijetiti ovu mladu Australku koja isijava svojom upadljivošću na sceni. Odette i Odilija, Ana Karenjina, Elizabeta Austrijska „Sisi“, barunica Castelli – samo su neke od uloga kojima je obilježila domaću baletnu scenu.

Natalia se doselila u Hrvatsku kad je imala samo 19 godina, no sa svojim hrvatskim baš i nije prezadovoljna:
– Pokušavam govoriti hrvatski, no ljudi mi znaju reći da ga govorim kao neka petogodišnjakinja – smije se.
Mi bismo rekli da njezin hrvatski zvuči sasvim dobro i uistinu – jako slatko. Natalia, rođena s prezimenom Horsnell, iz Newcastlea je u Australiji otkud ju je život igrom slučaja, preko školovanja u Njemačkoj, doveo do Zagreba. Kad je dobila ponudu za posao u Hrvatskom narodnom kazalištu, odlučila je otići u državu za koju dotad nije ni čula. Spremno je ušla u tu pustolovinu, pa što bude…

Stigla je tako vlakom u Zagreb s dva kovčega u rukama, u kojima se nalazio njezin cijeli život. Korak po korak ovdje je izgradila novi život, udala se za Hrvata, odvjetnika, okružila se lijepim brojem hrvatskih prijatelja te ovdje gradi zavidnu karijeru. Zvuči divno, a s obzirom na neprestani osmijeh na njezinom licu čini se da doista tako i jest. Balet je ušao u njezin život neuobičajeno kasno, imala je već dvanaest godina. No,nakon samo nekoliko baletnih satova, znala je sa sigurnošću čime se želi baviti u životu. Sljedeće dvije godine učila je balet u privatnoj australskoj školi tri puta tjedno, ali to nije bilo dovoljno satova za temelje buduće profesionalne balerine, pa je morala pronaći drugi način. Sa četrnaest je postala još ustrajnija u svojoj želji da balet učini svojom životnom karijerom te je poslala snimke svog plesa na audicije plesnih škola diljem Europe. Prošla je na audiciji u svima što je njezinim roditeljima bilo dovoljno da najozbiljnije razmotre i napokon „blagoslove“ njezin odlazak u Europu. Dobila je punu školarinu te se je, kad je napunila petnaest, preselila u internat u Münchenu…

– Najstarija sam od petoro braće i sestara te sam se odmalena učila velikoj odgovornosti tako da mi odlazak od svojih roditelja, na drugi kraj svijeta, nije zapravo bio toliko zastrašujući. Jedino pamtim da sam bila nevjerojatno uzbuđena. A činjenica da neću morati dijeliti sobu s bratom ili sestrom mi se činila fenomenalnom – prisjeća se Natalia. U Münchenu je počelo intenzivno baletno obrazovanje. Dani su joj se sastojali od cjelodnevnih satova u baletnoj školi, a navečer u rješavanju australske zadaće kako bi završila srednju školu što je bio uvjet roditelja za njezin ostanak u Münchenu.

– Kada pomislim na to razdoblje, smatram ga najljepšim u životu. Bila sam u svom elementu, učila sam ono što jako volim. Svaki dan sam doznavala neke nove stvari o baletnoj umjetnosti i upoznavala prekrasne prijatelje sa svih strana svijeta.
Zahvalna je što ima povlasticu baviti se u životu onime što ju zaista ispunjava, no priznaje da ju znaju „napasti“ trenutci sumnje u svoj posao i sebe samu.

– Zapitam se nerijetko je li ja to što radim radim dobro, jesam li sigurna da svoj posao obavljam na najbolji mogući način, možda u nečemu griješim? U školi paze na tebe, imaš učitelje koji ti služe kao potpora, a u kazalištu si uglavnom potpuno prepušten sam sebi. A ja, kao i vjerojatno svaka druga balerina, neprekidno želim savršenstvo i stoga nikad nisam u potpunosti zadovoljna sama sa sobom. No, možda je upravo ta želja za savršenstvom zaslužna za njezin uspjeh i uloge koje se pamte.

– Uvijek postoje stvari koje želim poboljšati i mislim da mogu biti sretna već s tom vlastitom spoznajom da mogu nešto učiniti bolje.
Tu se skriva bitan razlog zašto je jedna od njezinih interesnih zona psihologija plesa koja je vrlo specifična.
– Mi plesačice i plesači dolazimo svaki dan na posao, pogledamo se u ogledalo i svi smo, gotovo bez iznimke, nevjerojatno samokritični. Takvo razmišljanje neminovno uzrokuje disbalans u nama. Intrigantno je kakve borbe plesači prolaze u sebi, toga ima puno više nego što izlazi na površinu.

Kvaliteta i dugovječnost baletne karijere ovisi o mnogim faktorima, a kao i u bilo kojem drugom zvanju koje koristi vlastito tijelo, već i najmanja ozljeda može eskalirati toliko da stavi upitnik na daljnji profesionalni put – kaže Natalia, pa dodaje:
U svom poslu volim biti izrazito precizna i organizirana. To je preduvjet za sve ostalo.
Naglašava kako osobni život vodi puno opuštenije, iako joj mnogi ljudi u šali kažu da ima OKP (opsesivno-kompulzivni poremećaj) – besprijekorna čistoća i organizacija jako su visoko na listi njezinih prioriteta.

 

Tekst: Tena Gašparac
Fotografije: Violeta Juras

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Ostavi komentar

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.