Svestrana umjetnica Arija Rizvić (28) i te kako je dobro poznato ime u kazališnim krugovima, u kojima glasi za jednu od najperspektivnijih i najuspješnijih mladih redateljica. Iza nje je velik broj hvaljenih i nagrađivanih predstava i projekata, a osim režije, ova mlada Riječanka s adresom u Zagrebu, aktivno brusi i svoj talent za glumu, pa je tako dosad imala priliku zaigrati u nizu kazališnih komada. Simpatije gledatelja stekla je ulogom Maje Krpan u popularnoj seriji Nove TV „Drugo ime ljubavi“, što je ujedno i njezina prva televizijska uloga, a široj javnosti poznata je i kroz show „Zvijezde pjevaju“, u kojem je sudjelovala (i pobijedila!) 2020. godine. Svoju ljubav prema izvedbenim umjetnostima Arija je otkrila vrlo rano, pa je tako već od malih nogu pohađala razne plesne i dramske radionice, bavila se klasičnim baletom i solo pjevanjem te nastupala u brojnim predstavama i mjuziklima.
Diplomirala je Kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a tijekom studija dodatno se educirala na raznim europskim redateljskim masterclassovima, gdje je između ostalog imala prilike raditi i s jednim od najvećih kazališnih redatelja današnjice Thomasom Ostermeierom. Kao studentica režije asistirala je i redateljima Jerneju Lorenciju i Januszu Kici, koje uz Ostermeiera smatra svojim najvećim učiteljima. Na jesen prošle godine u zagrebačkom HNK-u postavila je predstavu „64“, što ju čini jednom od najmlađih redateljica koja je imala priliku režirati u ovoj nacionalnoj kući, da bi ovoga ožujka u šibenskom HNK-u premijerno bila izvedena još jedna njezina uspješnica – „Ženski orkestar“. S Arijom razgovaramo o svijetu umjetnosti i karijeri redateljice, o njezinom djetinjstvu i ratnim obiteljskim traumama, ali i o putovanjima koja obožava te o sretnoj ljubavnoj vezi u kojoj je sa sportskim novinarom Markom Vargekom.
Vrlo ste mladi, a iza vas je već prilično impresivna redateljska i glumačka biografija. I sami ste svojedobno izjavili da se pojedinim ostvarenim projektima i profesionalnim prilikama niste nadali barem do svoje pedesete… Što biste zaključili, dolazi li uspjeh u vašem slučaju zahvaljujući karakteru, talentu ili sreći?
– Sva moja dosadašnja postignuća isključivo su produkt mog kontinuiranog i predanog rada. Nikada mi ništa nije „palo s neba“, niti se unaprijed podrazumijevalo. Moj umjetnički razvoj započeo je još u djetinjstvu, najprije upisom u Školu za klasični balet, pa onda u školu solo pjevanja, potom i dramske radionice, sve do studija kazališne režije na ADU u Zagrebu. Sve se, dakle, razvijalo svojim prirodnim tijekom, obilježeno mnogim divnim događajima i poslovnim prilikama na kojima sam dandanas zahvalna. Svemu onome što volim i što me zanima pristupam bez straha i rado izlazim iz svoje doze komfora, bilo da se radi o režiji, glumi ili pjevanju. U tom smislu, ne postavljam si ograničenja i ne marim za okvire nametnute određenom profesijom. Stoga sam rado prihvatila i glumački angažman u seriji „Drugo ime ljubavi“, kao i sudjelovanje u showu „Zvijezde pjevaju“. Pokazalo se da su to vrlo dragocjena iskustva, koja su me upotpunila kao osobu i umjetnicu te dodatno osnažila i podučila radnoj etici. Izloženost na pozornici i pred kamerama obogatila su me i kao redateljicu.
Od redateljskih dostignuća, svakako treba spomenuti predstavu „64“ Tene Štivičić, koju ste postavili u HNK-u u Zagrebu. Kako je uopće došlo do te suradnje? Kakva iskustva vam je donio rad na ovoj predstavi?
– U trenutku kad sam primila poziv od intendantice Dubravke Vrgoč s ponudom da upravo ja postavim novi tekst Tene Štivičić na daske zagrebačkog HNK-a i time otvorim novu dramsku sezonu, nisam mogla sakriti svoje oduševljenje i sreću. Iskreno sam zahvalna što su mi iskazali povjerenje i pružili mi, kao mladoj redateljici, tako veliku i značajnu priliku. Priznajem da sam na prvoj probi osjećala veliku tremu, ali srećom, glumci ovog ansambla bili su mi svo vrijeme nevjerojatna podrška i oduševljavali su me iz dana u dan. Bila mi je iznimna čast i divno iskustvo raditi s njima, a pritom sam od njih i jako puno naučila. Cijeli projekt za mene je bio jedna velika škola i definitivno jedan od najljepših kazališnih procesa dosad.
Predstava progovara o suvremenom bračnom paru na pragu četrdesetih koji se, zbog nemogućnosti da začnu dijete, odlučuje na vrlo težak i neugodan proces umjetne oplodnje. Koliko su ovaj tekst i predstava intimno utjecali na vaše poimanje roditeljstva i bračnih odnosa? Na koji način ste doživjeli ovaj komad?
– U samim počecima rada na ovoj predstavi, činilo mi se da ne poznajem nikoga u svom okruženju tko se podvrgnuo procesu potpomognute oplodnje. Ispostavilo se da sam bila u krivu jer su mi se kroz neko vrijeme počeli javljati mnogi poznanici koju su osobno prošli kroz to iskustvo. Ostala sam zatečena brojnošću onih koji se bore s neplodnošću, kao i činjenicom da je broj slučajeva u stalnom porastu. Srećom, većina ljudi s kojima sam razgovarala uspješno su prošli kroz taj proces. Divim se parovima koji se odluče na ovaj korak, njihovoj upornosti i ljubavi koja je potrebna da se sve to izdrži. Svjedočanstva tih žena i parova itekako su mi pomogla prilikom pripreme predstave, kao i mnogi materijali koje sam dodatno proučavala.
Kakav je osjećaj pogledati komad koji ste netom postavili? Imate li praksu s vremenskim odmakom ponovno pogledati svoje predstave?
– Za razliku od većine mojih kolega koji izbjegavaju prisustvovati premijernoj izvedbi svoje predstave, ja to iskustvo nipošto ne propuštam. Tek kad se predstava prvi put spoji s publikom, ona za mene postane živa, a kad se ugase svjetla pozornice, tek tada se mentalno mogu odvojiti od nje. Svakako volim pogledati i reprizu, ali tek nakon desetak izvedbi ili više. Zanimljivo je, naime, promatrati taj živi organizam kako se svakom novom izvedbom neprestano mijenja i raste.
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: privatna arhiva
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
